Saturday, May 10, 2008

Moj Dragane moja grudo leda



Narodna pesma iz Srbske Krajine, Dalmacije

Traditional song from Serbian Krayina (Dalmatia)

Thursday, May 01, 2008

Na Jadovnom na Velebitu

Jadovno. Put iz Gospića prema Jadovnom vodi najpre asfaltnom cestom prema Brušanima i Karlobagu. Posle jedno 7-8 km skreće se desno u selo Trnovac, na mestu gde skreće i kameni put za Smiljane, rodno mesto Nikole Tesle, takođe mnogostradalno srpsko selo pod Velebitom kao i brojna druga sela u Lici.

Malo hrvatsko selo Trnovac nalazi se u samom podnožju Velebita, nepuna 2 km od puta Gospić - Karlobag. Neposredno iza njega počinje uspon obroncima Velebita do Jadovnog.

Interesantno je zapaziti da se na izlazu iz Trnovca ka Velebitu nalazi rimokatolička crkva "Gospa od sedam žalosti", a iznad ove stepenasti "Križni put", upravo kraj puta za Jadovno. Čudna i nesvakidašnja simbolika! Žalosti i patnje Majke Božje zbog krstonosnog puta Sina Njenog. I onih, dodali bismo, koji tim krsnim putem pođoše na Jadovno mnogožalosno. Da li je ova crkva slučajno tako nazvana ili je kod čestitih rimokatolika ovoga kraja, hotimice ili nehotice, progovorila savest hrišćanskog sastradavanja sa prognanima pravde radi i sateranima nedužno i nevino u bezdane jame Jadovna? Bilo šta da je, proročka simbolika ovog hrama Bogomatere Raspetoga Hrista, kao i samo ime Jadovno, govore već mnogo sami po sebi.

O Jadovnu je pisano i napominjano, ali ne nikako dovoljno. Daleko manje nego što ono zaslužuje. U svojoj jedinstveno potresnoj veličanstvenosti ono i danas stoji tiho i nemo, pokriveno grobnom tišinom i mučeničkim mirom. Ako i neka ga, ono nije zaboravljeno.



Da pomenemo ipak dva novinska napisa, koji su se nešto pre našeg puta pojavili u štampi, a oba govore o Jadovnu. U "Ličkom Vjesniku" /izlazi u Gospiću, broj od 15. 6. 83./, u rubrici "Pisma čitalaca", objavljen je sledeći tekst jednog čitaoca: "Pročitavši to /reč je o akciji u opštini Titova Korenica da se obeleže "pre jame na Prijeboju u kojima je izgubilo život nekoliko stotina nevinih žrtava", tj. nevinih Srba - naša primedba/ sjetih se Jadovnog na Velebitu, gdje je za vrijeme NOB-a u jamu bačeno nekoliko hiljada nevinih žrtava. U namjeri da ukažem na dostojnije obilježavanje ovog mjesta, ne želim umanjiti značaj mjesta na području općine Titova Korenica. Dapače, smatram da sva ta mjesta treba dostojanstveno obilježiti. Vjerujem da gotovo nema odraslog čovjeka u našoj republici, kao i široj društvenoj zajednici, a da nije čuo za zloglasno Jadovno, koje je žrtvama ravno najvećim stratištima u našoj zemlji. Ipak, ovo spomen - obilježje izgleda jadno i nedostojno tolikih žrtava. U to sam se uvjerio kad sam nedavno boravio u Lici i posjetio to mjesto. Put do Jadovnog je veoma težak i gotovo nepristupačan. Za pješačenje je predaleko, a automobilom je krajnje rizično poći. Nema nikakvih oznaka ni putokaza. Onaj tko ne pozna ovaj kraj, vrlo teško bi došao do zloglasne Šaranove jame, koja je progutala tolike nevine žrtve. Sama jama je također grubo i nedovoljno obilježena. Ploča kojom je obilježeno ovo mjesto je minijaturna i teško uočljiva. Sve ovo djeluje jadno, napušteno, zaboravljeno i stravično. Upravo se pitam, kako do danas još ništa nije poduzeto da se ovo mjesto na neki način bolje obilježi. Tko je ovdje zakazao ? Bilo bi mi drago, kad bih u nekom od narednih brojeva vašeg lista pročitao nešto o poduzetim akcijama da se Jadovno učini dostupnim i da se bolje obilježi". Sledi potpis:

"Ilija Panjković, Bjelovar".

Drugi napis je iz pera inostranog novinara Heiko Floaua /U "Ziddojče Cajtung", Minhen, od 16. 9. 83./, gde između ostaloga stoji o Jadovnom ovo: "Kod Jadovna, u Lici, koja je naseljena Srbima i Hrvatima ali pripada Hrvatskoj, desetine hiljada pravoslavnih Srba bačeno je u jamu duboku stotinu metara. Ekumenizam? - pitaju se u pravoslavlju Srbije. Naravno! - tako odgovaraju, ali tek tada kada katolici i pravoslavni budu izrazili spremnost da u Jadovnu zajednički podignu pokajničku kapelu".

Toliko iz najskorije štampe o Jadovnu, a mi da se vratimo našem služabnom putovanju na Jadovno.

Od pomenute Gospine crkve u Trnovcu uspon uz Velebit ide oko 5-6 km, kamenim ali izlokanim putem koji vodi ličkom stranom Velebita kroz planinu, u pravcu Senja, dok se ne dođe na jednu omanju visoravan koja još od ranije nosi mnogo simbolično ime Jadovno.

Tu, na toj planinskoj zaravni, iza malog naselja Jadovno, u toku letnjih meseci 1941. godine bio je smešten relativno kratkotrajni ali zato sigurno najstravičniji ustaški logor, koji je kao isključivu namenu imao - genocidno zatiranje Srba, i to najpre Srba iz Like. Dovođeni su na Jadovno i Srbi iz drugih krajeva tadašnje N. D. Hrvatske, dovođeni i drugi ljudi iz "nehrvatskih skupina stanovništva", ali je Jadovno pre svega bilo jama i grobnica ličkih Srba. I to samo zato što su pravoslavne vere i srpske nacionalnosti.

Na izlazu iz ove jadovinske visoravni danas stoji drvena rampa, ali kako je rampa bila otvorena mi smo krenuli dalje. Put ide uz padine Velebita i dovodi nas do uske a na stotinu metara duboke Šaranove jame /ime je, kažu, dobila po čobančetu Šaranu, koje je nekada ranije u nju upalo/. Od Šaranove jame put ide koso uz planinsku padinu do jame na Grginom brijegu i do drugih ponornih jama kojima izobiluje kraško tlo Velebita.

Prema "Enciklopediji Jugoslavije", planina Velebit, jedna od najdužih u našoj zemlji, građena je od karbonatnih stena i ima dosta škriljaca i krečnjaka, kao i kraško podzemlje sa snažnom podzemnom cirkulacijom vode, te mnoštvo lomova i vrtača, dubokih pećina i još dubljih jama /koje mogu biti i stepenaste, sa proširenjima u vidu prostranih galerija/. Sa kontinentalne, ličke strane Velebit je pokriven dosta gustom šumom, najviše bukovom, smrekovom i borovom.

Po svemu sudeći, čudna planina, sa čudnom utrobom i još čudnijom istorijom! Ako nipočemu drugom, Velebit će ostati u istoriji nezaboravljen svojim Jadovnom, našom ljudskom tragičnom sudbinom u poslednjem ratu. Pre svega, tragičnom sudbinom Srpskog naroda ovih krajeva. I ne manje, ako ne i više, zloslutnom sudbinom počinioca te tragedije.

Odmah po stvaranju svoj zloglasne Nezavisne Države Hrvatske, ustaše su počele takozvano "čišćenje terena", to jest nastojali su što pre stvoriti rasistički "čisti hrvatski prostor" /nešto slično današnjoj težnji za "etnički čistim Kosovom"/. Oni su stoga brzo otpočeli najpre pojedinačno a onda i masovno ubijanje i uništavanje, pre svega Srba, a onda i drugih nedužnih ljudi.

Pojedinačne zločine, po Lici i drugde, ustaše su činile već od prvih dana svoje strahovlade, koja je počela odmah po kapitulaciji i osnivanju N. D. Hrvatske. Treba znati da je kapitulacija u Gospiću objavljena već 10. aprila 41. /u 5 časova po podne/, posle čega ustaše u Gospiću i Lici preuzimaju vlast u svoje ruke i već istog dana počinju hapšenja Srba /pet ljudi iz Smiljana, 18 ljudi iz Bogdanića/, punjenje Gospićkog zatvora, i bacanje u jame: u Bužimu, Janči i Jadovnom. /Vidi i Jakov Blažević, knj. "Suprotstavljanja…" 1980., str. 89 - 90/.

Ustaše ubijaju najpre sveštenike, učitelje i druge viđenije ljude, a bilo je ubijanja i svih Srba odreda, ko god im padne šaka. Ova prva svoja zlodela ustaše su donekle prikrivale, pripremajući se za ispunjenje svog glavnog plana - masovnog progonjenja i istrebljenja Srba, tj. genocida nad Srbima putem pokolja ili prekrštavanja. No da vidimo najpre situaciju izvan Gospića.

U Ličkom Petrovom Selu /pobijeno 900 ljudi/, u Vrhovinama, u Otočcu /gde i do danas postoje neispitane masovne grobnice Srba/, u Teslinom Smiljanu kod Gospića /pobijeno i poklano 650 Srba, od kojih su mnogi živi u kućama spaljeni/, u gospićkim selima Lipe, Ploča i Papuča /pokolj svih zatečenih porodica/, u selu Divoselu južno od Gospića /zajedan dan poklano i pobijeno oko 700 duša/, i južnije, u Medaku /gde su u vrebačkim i medačkim borovim šumama - plantažama ustaše pobile i zakopale oko 1.000 ljudi/, pa u Gračacu i okolini /početkom avgusta 41. masovno poklano oko 500 Srba/- sve jedan i isti ustaški genocid nad srpskim življem, kao uostalom i drugde: po Bosni /samo u trouglu Bihać - Krupa - Cazin pobijeno tih dana oko 20.000 Srba/, u Slavoniji, Sremu, Dalmaciji, Hercegovini, po čitavoj NDHaziji.

Najstrašnije od svega je bilo što je narod često obmanjivan, prosto demonski lagan, pa je, pozivan i prisilno sabiran, išao u povorkama, kao jaganjci na za klanje, ponekad čak i pevajući. Govoreno im je da idu na rad u neki drugi kraj, ili u Nemačku. A kome je i moglo pasti na um da im je spremano to i takvo bezumlje?!

Svetim Novomučenicima Srpskim
tropar, Glas 8

Sveti Nikolaj ohridski i zicki

Zbog vernosti Bogu i Božijoj pravdi,
Postradaste telom, zemlja se rastuži,
Al' spasoste duše, nebo; veseli;
A pretci se vaši raspevaše nebom,
Na kapiji raja sretoše vas s pesmom:
"Imena su vaša u Knjizi večnosti,
Ulazite u raj, Deco besmrtnosti".
Mi na zemlji, rod vaš, kličemo vam u glas:
"Mučenici Novi, molite se za nas!"

Iz knjige "Od Kosova do Jadovna" Preosvestenog episkopa Atanasija Jevtica